Dopustite da vam ispričam priču
O djevojci koju jednom sretneš
Ako imaš puno, jako puno sreće...
Doleprešala je u moj život toplim daškom juga
U njemu izazvala buru orkanskih razmjera
I ostavila me u bonaci
Vječnoj bonaci...
Tek poneki maestral dotakne obalu
Obalu... I ništa više
I ništa dublje...
A ono globalno zatopljenje je čista prevara
Ja znam istinu
Polovi se tope od njenog pogleda...
A osmijeh?
Eh, osmijeh...
Zbog takvog su osmijeha nekada ratovi izbijali
I kao da to nije dovoljno
Njene usne bile su najfiniji Sangiovese
Sedamdeset i sedmo godište
To je morala biti jako sunčana jesen...
Mogao bih sada još pričati
O njenom baršunastom glasu
O mekoj svili koju bih osjetio
Kada bih jagodicama prstiju klizio po njenim njedrima
Mogao bih...
Ali neću vas više gnjaviti
Za kraj ću si samo priznati što odavno znam...
Condannato a eterna solitudine
Perché tua anima non lasciare a nessuno trovare me
Io sapere quello persino morte non me salva
E in pradiso io desiderio d'attesa te
Laura
P.S. Talijanski možda i nije baš najtočniji :)
Ako netko ima ispravak, neka javi.