Vjetar je noćas svojim pipcima
kucao po mome prozoru
Pustio sam ga unutra
Simfonijom koju je svirao
u duetu sa škripavim vratima
Dao je savršenu podlogu
jezivim kricima tišine u
Besanoj sobi sjećanja
Sjećanja i želja...
I tko zna koliko bi se razvukla
Ta bezlično dosadna kompozicija
Da ju nije prekinuo zvuk koji je podsjećao
Na najljepšu ljubavnu šansonu
Bio je to zvuk zvona na vratima
Pred kojima su stajali neki dragi ljudi
Ljudi koji su mi pomogli da ne mislim na nju
Ljudi koji su ustvari
I oduvijek bili tu
Možda ne uvijek preda mnom,
Na zaslonu monitora, s druge strane bakrene žice...
Ali bili su uvijek u mome srcu
A ja u njihovim mislima i molitvama
Oprostite što to ranije ne svatih
Znam, bio sam budala
No sada vam nazdravljam čašom prijateljstva
Dragi ljudi, na svemu vam hvala
P.S. Još jednom, hvala svima na lijepim željama!